nazaj na PRESS

Miljenko Jergović: Vriskanje in jok
Recenzija bosanske izdaje knjige Vriskanje in jok

Evo, skoro da je prošlo dvadeset pet godina, ili četvrt jednoga krvavog
stoljeća, od nastupa slovenske grupe Martin Krpan u sarajevskome Domu
mladih. Teško da se više netko sjeća tog cjelonoćnog koncerta,
priređenog u povodu dolaska Štafete mladosti u grad, na kojem je
sudjelovala tušta i tma omladinskih glazbenih skupina, hevimetalaca,
simforokera, novovalovaca i pankera, i na kojemu je, kako je to bio i
red tih godina, Ljubiša Racić, lokalni gitaristički heroj, dokazivao da
je i dalje najbrži neshvaćeni gitarist svijeta. Nastup Martina Krpana
prošao je brzo i bez tragova u očima i u ušima publike, koja nije znala
nijednu njihovu pjesmu jer debitantskoga, i tada jedinoga, albuma nije
bilo u sarajevskim trgovinama, a na radiju smo Martina Krpana mogli čuti
samo u emisiji Sa i oko jugoslovenske pop i rock scene, koju je Ognjen
Tvrtković uređivao i vodio svake nedjelje u 23 sata i pet minuta, s
bespotrebnim entuzijazmom čovjeka koji je uvjeren da ima svoju misiju.
Hvalio je tada Ognjen Martina Krpana, a naročito vođu, autora i pjevača
grupe Vladu Kreslina, i trudio se da slušateljstvo ostavi u uvjerenju
kako on čovjeka osobno poznaje. Pjesma koju je pustio zvala se Slovan
Karantan.

Davno je, kažem, to bilo, još davnije nego što to pokazuju
godine, jer više ne postoji ništa, ili gotovo ništa, što je u to vrijeme
postojalo. Štafeta mladosti više ne noćiva u Sarajevu. Nema ni Martina
Krpana. Odrekli smo se većine svojih uvjerenja, a drugi ljudi su se
odrekli nas.

Vlado Kreslin bio je jedan od onih, rijetkih i dragocjenih,
koji se nisu odricali. Iz onog mraka s početka ratnih devedesetih,
izranja na ljubljanskoj pozornici njegov ciganski šešir, pod kojim, u
pratnji zbora koji je Vesna Andree sakupila i sastavila od bosanskih
izbjeglica u Sloveniji, pjeva sevdalinke. Dobro ih je Vlado pjevao,
onako bekrijski i ravničarski, kao što se pjeva u krajevima u kojima je
rođen Meho Puzić, no od te pjesme važniji je bio sam razlog za pjesmu,
važnija je bila gesta, koja nije bila junačka, ali je pripadala onim
najljepšim i najuzornijim ljudskim vrlinama, u ta zla vremena rjeđim i
od samoga junaštva. Vlado Kreslin pristajao je uz one kojih je bilo
malo, i bili su slabi i jadni. S njime jednim bilo bi ih puno više.

Opasno je hvaliti nečije ljudske vrline, koliko god, možda,
bile iznimne, dok se govori o pjesmama, jer tada nekako prirodno ispada
da pjesme ne valjaju, ali čovjek je dobar, pa onda govorimo o njegovim
vrlinama. Međutim, u Kreslinovom slučaju, vrlina je ono iz čega počesto
pjesma i nastaje. Po tome on je poput srednjovjekovnih trubadura, ili
onih bundžija iz vremena kada je Dylan bio mlad, premda zapravo nikada,
koliko ja znam, nije napisao protestnu pjesmu. Vrline za koje se on
zalaže su pretpolitičke, ili postpolitičke. To je, na kraju krajeva, isto.

Rođenjem i životom on je iz Prekmurja, vjerojatno
najzabačenijega i najizdvojenijega dijela male Slovenije, u kojoj po
prirodi stvari ništa ne može biti baš tako jako zabačeno i izdvojeno.
Ali Prekmurje, eto, pomalo jest. U tamošnjim melodijama čuju se zvukovi
mađarskih čardi, gostionica u pustarama koje je proslavio Bela Bartok, a
čuje se i ponešto od one maglene i vodene slavenske tuge, koja je
proizvela da tolike pjesme i tolike ljubavi skončaju utapanjem. Mura je
fatalna rijeka.

Kao i toliki slovenski pjesnici prije njega, Vlado Kreslin je u
svojim stihovima sklon pastoralama. Dok su se hrvatski, bosanski,
srpski, općenito južnjački pjesnici bavili svojim duševnim stanjima,
Slovenci su radije opisivali prirodne ljepote. Kosovel je svoj kratki
život proćerdao da bi onome koji nije bio na Krasu, ili onome tko je
gluh i slijep kod zdravih ušiju i očiju, prikazao što Kras jest. Tako i
u Vladinim pjesmama teče Mura, dublje nego što druge rijeke teku
pjesnicima s juga. Nešto od te idile, koja u neka doba prelazi u
metafiziku, te u onu finu prazninu po kojoj se poznaje svaka dobra
pjesma za jedan glas i instrument, vezuje ga, opet, s njegovom dalekom
braćom Bosancima, i ponekom sevdalinkom nastalom od čuda, a ne od tuge.

Najvažnija njegova pjesma do danas je Crna gitara. Možda je
napisao boljih, koje će bolje izgledati na papiru, ili će se ljepše i
tačnije pjevati, ali nijedna nije važnija od Crne gitare. Između
ostaloga, samo ju Kreslin može otpjevati. Kada drugi pokuša, to zvuči
krivo, i tjera te da odmahuješ glavom i ponavljaš: nije istina, nije
istina... To je zato što je Crna gitara ona važna i neponovljiva, a na
neki način i neprenosiva pjesnička bilješka o jednome životu. Bilješka o
autoru. Pa, iako je neprenosiva, nju bih želio svaki put slušati.

Cigani su, uglavnom na njihovu žalost, već dugo u modi, ali
Vladini Cigani, Cigani Crne gitare, nisu mondeni. Njih je malo, slabi su
i jadni. S Vladom ih je puno više...

Za pjesništvo je važno i to da Kreslin vozi stari mercedes
karavan i nosi crni kožni sako. Gledao sam ga jednom takvoga usred
Opatije, na samo stotinjak koraka od terase Hotela Kvarner, tog kultnog
mjesta jugoslavenske estrade, do kojega nikada, svaki iz svojih razloga,
nećemo doći ni on ni ja. I u tom karavanu i kožnom sakou ima neke više i
važnije tačnosti. Uz Kreslina se uvijek mogu pojaviti svi junaci
njegovih pjesama i života, a da se jedni drugih ne srame. Svu svoju
autentičnost on uvijek nosi sa sobom. Rijedak čovjek bez rezervne varijante.

Šerbedžija mi je, posve fasciniran, pričao kako Vlado razbija
boce o glavu. Ne znam je li to istina, ali bit će da jest, ne bi Rade
lagao. O Kreslinu nikada nisam čuo ništa ružno. Kao da ljudi koji o
drugima vole ružno govoriti za njega i ne znaju.

Na početku je bio dogovor da ja prevedem ove pjesme, pa sam ih,
bogme, i počeo prevoditi, ali onda je Ahmet Burić rekao da će on to
prije napraviti, što je, naravno, bilo istina. Osim toga, mene je strah
prevođenja, jer radije ukradem nečiji stih, riječ, atmosferu, nego što
ih vjerno prenesem u svoj jezik i potpišem tuđim imenom. Burić me je,
dakle, oslobodio velike napasti i odgovornosti. On je Vladu preveo, i to
je odlično napravio, a ja ću svoje slobodno ukrasti, prepraviti,
prekrojiti. Tome pjesme i služe. Da ih voliš toliko dugo, dok ih na
kraju ne počneš smatrati svojima. Kreslin je napisao nekoliko mojih
pjesama.

Evo, skoro da je prošlo dvadeset pet godina, ili četvrt jednoga krvavog
stoljeća, od nastupa slovenske grupe Martin Krpan u sarajevskome Domu
mladih. Teško da se više netko sjeća tog cjelonoćnog koncerta,
priređenog u povodu dolaska Štafete mladosti u grad, na kojem je
sudjelovala tušta i tma omladinskih glazbenih skupina, hevimetalaca,
simforokera, novovalovaca i pankera, i na kojemu je, kako je to bio i
red tih godina, Ljubiša Racić, lokalni gitaristički heroj, dokazivao da
je i dalje najbrži neshvaćeni gitarist svijeta. Nastup Martina Krpana
prošao je brzo i bez tragova u očima i u ušima publike, koja nije znala
nijednu njihovu pjesmu jer debitantskoga, i tada jedinoga, albuma nije
bilo u sarajevskim trgovinama, a na radiju smo Martina Krpana mogli čuti
samo u emisiji Sa i oko jugoslovenske pop i rock scene, koju je Ognjen
Tvrtković uređivao i vodio svake nedjelje u 23 sata i pet minuta, s
bespotrebnim entuzijazmom čovjeka koji je uvjeren da ima svoju misiju.
Hvalio je tada Ognjen Martina Krpana, a naročito vođu, autora i pjevača
grupe Vladu Kreslina, i trudio se da slušateljstvo ostavi u uvjerenju
kako on čovjeka osobno poznaje. Pjesma koju je pustio zvala se Slovan
Karantan.

Davno je, kažem, to bilo, još davnije nego što to pokazuju
godine, jer više ne postoji ništa, ili gotovo ništa, što je u to vrijeme
postojalo. Štafeta mladosti više ne noćiva u Sarajevu. Nema ni Martina
Krpana. Odrekli smo se većine svojih uvjerenja, a drugi ljudi su se
odrekli nas.

Vlado Kreslin bio je jedan od onih, rijetkih i dragocjenih,
koji se nisu odricali. Iz onog mraka s početka ratnih devedesetih,
izranja na ljubljanskoj pozornici njegov ciganski šešir, pod kojim, u
pratnji zbora koji je Vesna Andree sakupila i sastavila od bosanskih
izbjeglica u Sloveniji, pjeva sevdalinke. Dobro ih je Vlado pjevao,
onako bekrijski i ravničarski, kao što se pjeva u krajevima u kojima je
rođen Meho Puzić, no od te pjesme važniji je bio sam razlog za pjesmu,
važnija je bila gesta, koja nije bila junačka, ali je pripadala onim
najljepšim i najuzornijim ljudskim vrlinama, u ta zla vremena rjeđim i
od samoga junaštva. Vlado Kreslin pristajao je uz one kojih je bilo
malo, i bili su slabi i jadni. S njime jednim bilo bi ih puno više.

Opasno je hvaliti nečije ljudske vrline, koliko god, možda,
bile iznimne, dok se govori o pjesmama, jer tada nekako prirodno ispada
da pjesme ne valjaju, ali čovjek je dobar, pa onda govorimo o njegovim
vrlinama. Međutim, u Kreslinovom slučaju, vrlina je ono iz čega počesto
pjesma i nastaje. Po tome on je poput srednjovjekovnih trubadura, ili
onih bundžija iz vremena kada je Dylan bio mlad, premda zapravo nikada,
koliko ja znam, nije napisao protestnu pjesmu. Vrline za koje se on
zalaže su pretpolitičke, ili postpolitičke. To je, na kraju krajeva, isto.

Rođenjem i životom on je iz Prekmurja, vjerojatno
najzabačenijega i najizdvojenijega dijela male Slovenije, u kojoj po
prirodi stvari ništa ne može biti baš tako jako zabačeno i izdvojeno.
Ali Prekmurje, eto, pomalo jest. U tamošnjim melodijama čuju se zvukovi
mađarskih čardi, gostionica u pustarama koje je proslavio Bela Bartok, a
čuje se i ponešto od one maglene i vodene slavenske tuge, koja je
proizvela da tolike pjesme i tolike ljubavi skončaju utapanjem. Mura je
fatalna rijeka.

Kao i toliki slovenski pjesnici prije njega, Vlado Kreslin je u
svojim stihovima sklon pastoralama. Dok su se hrvatski, bosanski,
srpski, općenito južnjački pjesnici bavili svojim duševnim stanjima,
Slovenci su radije opisivali prirodne ljepote. Kosovel je svoj kratki
život proćerdao da bi onome koji nije bio na Krasu, ili onome tko je
gluh i slijep kod zdravih ušiju i očiju, prikazao što Kras jest. Tako i
u Vladinim pjesmama teče Mura, dublje nego što druge rijeke teku
pjesnicima s juga. Nešto od te idile, koja u neka doba prelazi u
metafiziku, te u onu finu prazninu po kojoj se poznaje svaka dobra
pjesma za jedan glas i instrument, vezuje ga, opet, s njegovom dalekom
braćom Bosancima, i ponekom sevdalinkom nastalom od čuda, a ne od tuge.

Najvažnija njegova pjesma do danas je Crna gitara. Možda je
napisao boljih, koje će bolje izgledati na papiru, ili će se ljepše i
tačnije pjevati, ali nijedna nije važnija od Crne gitare. Između
ostaloga, samo ju Kreslin može otpjevati. Kada drugi pokuša, to zvuči
krivo, i tjera te da odmahuješ glavom i ponavljaš: nije istina, nije
istina... To je zato što je Crna gitara ona važna i neponovljiva, a na
neki način i neprenosiva pjesnička bilješka o jednome životu. Bilješka o
autoru. Pa, iako je neprenosiva, nju bih želio svaki put slušati.

Cigani su, uglavnom na njihovu žalost, već dugo u modi, ali
Vladini Cigani, Cigani Crne gitare, nisu mondeni. Njih je malo, slabi su
i jadni. S Vladom ih je puno više...

Za pjesništvo je važno i to da Kreslin vozi stari mercedes
karavan i nosi crni kožni sako. Gledao sam ga jednom takvoga usred
Opatije, na samo stotinjak koraka od terase Hotela Kvarner, tog kultnog
mjesta jugoslavenske estrade, do kojega nikada, svaki iz svojih razloga,
nećemo doći ni on ni ja. I u tom karavanu i kožnom sakou ima neke više i
važnije tačnosti. Uz Kreslina se uvijek mogu pojaviti svi junaci
njegovih pjesama i života, a da se jedni drugih ne srame. Svu svoju
autentičnost on uvijek nosi sa sobom. Rijedak čovjek bez rezervne varijante.

Šerbedžija mi je, posve fasciniran, pričao kako Vlado razbija
boce o glavu. Ne znam je li to istina, ali bit će da jest, ne bi Rade
lagao. O Kreslinu nikada nisam čuo ništa ružno. Kao da ljudi koji o
drugima vole ružno govoriti za njega i ne znaju.

Na početku je bio dogovor da ja prevedem ove pjesme, pa sam ih,
bogme, i počeo prevoditi, ali onda je Ahmet Burić rekao da će on to
prije napraviti, što je, naravno, bilo istina. Osim toga, mene je strah
prevođenja, jer radije ukradem nečiji stih, riječ, atmosferu, nego što
ih vjerno prenesem u svoj jezik i potpišem tuđim imenom. Burić me je,
dakle, oslobodio velike napasti i odgovornosti. On je Vladu preveo, i to
je odlično napravio, a ja ću svoje slobodno ukrasti, prepraviti,
prekrojiti. Tome pjesme i služe. Da ih voliš toliko dugo, dok ih na
kraju ne počneš smatrati svojima. Kreslin je napisao nekoliko mojih pjesama.

Miljenko Jergović,

2006

nazaj na PRESS