Miljenko Jergović

Poezija za one koji nisu u modi

Evo, skoro da je prošlo dvadeset pet godina, ili četvrt jednoga krvavog stoljeća, od nastupa slovenske grupe Martin Krpan u sarajevskome Domu mladih. Teško da se više netko sjeća tog cjelonoćnog koncerta, priređenog u povodu dolaska Štafete mladosti u grad, na kojem je sudjelovala tušta i tma omladinskih glazbenih skupina, hevimetalaca, simforokera, novovalovaca i pankera, i na kojemu je, kako je to bio i red tih godina, Ljubiša Racić, lokalni gitaristički heroj, dokazivao da je i dalje najbrži neshvaćeni gitarist svijeta. Nastup Martina Krpana prošao je brzo i bez tragova u očima i u ušima publike, koja nije znala nijednu njihovu pjesmu jer debitantskoga, i tada jedinoga, albuma nije bilo u sarajevskim trgovinama, a na radiju smo Martina Krpana mogli čuti samo u emisiji Sa i oko jugoslovenske pop i rock scene, koju je Ognjen Tvrtković uređivao i vodio svake nedjelje u 23 sata i pet minuta, s bespotrebnim entuzijazmom čovjeka koji je uvjeren da ima svoju misiju. Hvalio je tada Ognjen Martina Krpana, a naročito vođu, autora i pjevača grupe Vladu Kreslina, i trudio se da slušateljstvo ostavi u uvjerenju kako on čovjeka osobno poznaje. Pjesma koju je pustio zvala se Slovan Karantan.

Davno je, kažem, to bilo, još davnije nego što to pokazuju godine, jer više ne postoji ništa, ili gotovo ništa, što je u to vrijeme postojalo. Štafeta mladosti više ne noćiva u Sarajevu. Nema ni Martina Krpana. Odrekli smo se većine svojih uvjerenja, a drugi ljudi su se odrekli nas.

Vlado Kreslin bio je jedan od onih, rijetkih i dragocjenih, koji se nisu odricali. Iz onog mraka s početka ratnih devedesetih, izranja na ljubljanskoj pozornici njegov ciganski šešir, pod kojim, u pratnji zbora koji je Vesna Andree sakupila i sastavila od bosanskih izbjeglica u Sloveniji, pjeva sevdalinke. Dobro ih je Vlado pjevao, onako bekrijski i ravničarski, kao što se pjeva u krajevima u kojima je rođen Meho Puzić, no od te pjesme važniji je bio sam razlog za pjesmu, važnija je bila gesta, koja nije bila junačka, ali je pripadala onim najljepšim i najuzornijim ljudskim vrlinama, u ta zla vremena rjeđim i od samoga junaštva. Vlado Kreslin pristajao je uz one kojih je bilo malo, i bili su slabi i jadni. S njime jednim bilo bi ih puno više.

Opasno je hvaliti nečije ljudske vrline, koliko god, možda, bile iznimne, dok se govori o pjesmama, jer tada nekako prirodno ispada da pjesme ne valjaju, ali čovjek je dobar, pa onda govorimo o njegovim vrlinama. Međutim, u Kreslinovom slučaju, vrlina je ono iz čega počesto pjesma i nastaje. Po tome on je poput srednjovjekovnih trubadura, ili onih bundžija iz vremena kada je Dylan bio mlad, premda zapravo nikada, koliko ja znam, nije napisao protestnu pjesmu. Vrline za koje se on zalaže su pretpolitičke, ili postpolitičke. To je, na kraju krajeva, isto.

Rođenjem i životom on je iz Prekmurja, vjerojatno najzabačenijega i najizdvojenijega dijela male Slovenije, u kojoj po prirodi stvari ništa ne može biti baš tako jako zabačeno i izdvojeno. Ali Prekmurje, eto, pomalo jest. U tamošnjim melodijama čuju se zvukovi mađarskih čardi, gostionica u pustarama koje je proslavio Bela Bartok, a čuje se i ponešto od one maglene i vodene slavenske tuge, koja je proizvela da tolike pjesme i tolike ljubavi skončaju utapanjem. Mura je fatalna rijeka.

Kao i toliki slovenski pjesnici prije njega, Vlado Kreslin je u svojim stihovima sklon pastoralama. Dok su se hrvatski, bosanski, srpski, općenito južnjački pjesnici bavili svojim duševnim stanjima, Slovenci su radije opisivali prirodne ljepote. Kosovel je svoj kratki život proćerdao da bi onome koji nije bio na Krasu, ili onome tko je gluh i slijep kod zdravih ušiju i očiju, prikazao što Kras jest. Tako i u Vladinim pjesmama teče Mura, dublje nego što druge rijeke teku pjesnicima s juga. Nešto od te idile, koja u neka doba prelazi u metafiziku, te u onu finu prazninu po kojoj se poznaje svaka dobra pjesma za jedan glas i instrument, vezuje ga, opet, s njegovom dalekom braćom Bosancima, i ponekom sevdalinkom nastalom od čuda, a ne od tuge.

Najvažnija njegova pjesma do danas je Crna gitara. Možda je napisao boljih, koje će bolje izgledati na papiru, ili će se ljepše i tačnije pjevati, ali nijedna nije važnija od Crne gitare. Između ostaloga, samo ju Kreslin može otpjevati. Kada drugi pokuša, to zvuči krivo, i tjera te da odmahuješ glavom i ponavljaš: nije istina, nije istina... To je zato što je Crna gitara ona važna i neponovljiva, a na neki način i neprenosiva pjesnička bilješka o jednome životu. Bilješka o autoru. Pa, iako je neprenosiva, nju bih želio svaki put slušati.

Cigani su, uglavnom na njihovu žalost, već dugo u modi, ali Vladini Cigani, Cigani Crne gitare, nisu mondeni. Njih je malo, slabi su i jadni. S Vladom ih je puno više...

Za pjesništvo je važno i to da Kreslin vozi stari mercedes karavan i nosi crni kožni sako. Gledao sam ga jednom takvoga usred Opatije, na samo stotinjak koraka od terase Hotela Kvarner, tog kultnog mjesta jugoslavenske estrade, do kojega nikada, svaki iz svojih razloga, nećemo doći ni on ni ja. I u tom karavanu i kožnom sakou ima neke više i važnije tačnosti. Uz Kreslina se uvijek mogu pojaviti svi junaci njegovih pjesama i života, a da se jedni drugih ne srame. Svu svoju autentičnost on uvijek nosi sa sobom. Rijedak čovjek bez rezervne varijante.

Šerbedžija mi je, posve fasciniran, pričao kako Vlado razbija boce o glavu. Ne znam je li to istina, ali bit će da jest, ne bi Rade lagao. O Kreslinu nikada nisam čuo ništa ružno. Kao da ljudi koji o drugima vole ružno govoriti za njega i ne znaju.

Na početku je bio dogovor da ja prevedem ove pjesme, pa sam ih, bogme, i počeo prevoditi, ali onda je Ahmet Burić rekao da će on to prije napraviti, što je, naravno, bilo istina. Osim toga, mene je strah prevođenja, jer radije ukradem nečiji stih, riječ, atmosferu, nego što ih vjerno prenesem u svoj jezik i potpišem tuđim imenom. Burić me je, dakle, oslobodio velike napasti i odgovornosti. On je Vladu preveo, i to je odlično napravio, a ja ću svoje slobodno ukrasti, prepraviti, prekrojiti. Tome pjesme i služe. Da ih voliš toliko dugo, dok ih na kraju ne počneš smatrati svojima. Kreslin je napisao nekoliko mojih pjesama.