VLADO KRESLIN
Umjesto koga ruža cvjeta

prodaja preko interneta
prodaja
preko
interneta

Založba Šahinpahić, Sarajevo (2010)
Prevedel Ahmed Burić


Zvuk radosti  iz slomljenih imperija 

Priča o tome kako je do nas stigla muzika i poezija Vlade Kreslina, traje duže nego se može zamisliti: istina, za grupu Martin Krpan i mogli smo čuti još u osamdesetim, to je bio bend koji je mogao naslijediti popularnost Bulodožera i  Lačnog Franza (pankrti i Laibach su, ipak, bili privilegija ograničenog broja ušiju)   s u ostalim jugoslavenskim republikama, ali nekako se istovremeno raspao kad i SFRJ, tako da nikada nećemo doznati šta je mogla biti prava sudbina grupe koja je dobila ime po prvoj modernoj slovenskoj pripovijetki. Za njihovog nekadašnjeg pjevača  Vladu Kreslina doznao sam tek po dolasku u Ljubljanu, ratne 1994. godine. Na nekoj večeri posvećenoj Sarajevu i njegovoj opsadi vidio sam čovjeka sa šeširom na čijem se licu moglo vidjeti da se ne osjeća dobro. S grčem na licu, otpjevao je pjesmu zbog koje su ga pozvali, i otišao. Na toj su večeri nastupili mnogi pjevači, mnogo njih je bilo popularnijih od njega, ali način na koji se držao ponukao me je da se zainteresiram za njegovu muziku. Pjesma se zvala «Namesto koga roža cveti» (Umjesto koga ruža cvjeta) i neka mi zasad bude dozvoljeno da kažem da je to jedna od nekoliko najdražih napisanih u ovom dijelu svijeta.
U to vrijeme svirao je, uglavnom s Beltinškom bandom, orkestrom za koji se govorilo da je, zapravo, bend s kojim je davno svirao njegov otac. Bila je to, i ostala, mješavina slovenske i mađarske narodne muzike, s nešto autorskog i nekoliko covera, od kojih su Dylanov Knockin' on heaven's door i Iggy Popov Passenger zaista nesvakidašnje zvučali u izvedbi nekolicine simpatičnih starčića i gospođe Katarine za koju smo doznali da je , zapravo, Vladina mama. «Malo mi djeluje čudan tip», pomislio sam, «ima energiju i dar da bude kantautorska zvijezda, a okolo sa starim ljudima svira nešto između seoske veselice i rock and roll koncerta.» No, ništa nije pomutilo ljepotu «Ruže»: bila je to pjesma koju sam volio pjevati u svim prilikama, a onima do kojih mi je doista stalo, prevodio sam im tekst. Iz tih emigrantskih dana, tako su mi ostala tri prijatelja za cio život (malo li je?), jedna strastvena avantura i «Ruža», pjesma za sva vremena.
U međuvremenu doznao sam i anegdotu da je devedesetogodišnji basist na prelasku granice, daleko nakon slovenačkog osamostaljenja cariniku pokazao stari jugoslovenski pasoš. Granični službenik nije mogao vjerovati šta mu se događa, i kazao je nešto tipa «pobogu gospodine, pa ne mogu vas pustiti preko granice s tim, jeste li pri sebi?» No, na nagovor ostalih, pogotovo Vlade i opravdanja – «pa, dajte, molim vas, pustite gospodina, devedeset mu je godina, a ne idemo daleko, tek u Austriju, i vraćamo se odmah nakon koncerta, pa nećete nas valjda ostaviti bez najstarijeg člana» - službenik je popustio. Kad su prošli granicu, a Jože Kociper, kako se pokoj mu duši, gospodin zvao rekao: «Ma, imam ja ovaj novi pasoš, ali mi žao staviti štambilj u njega, da mi ga ne istroše», shvatio sam Kreslinovu «strategiju». Da bi s dušom radio tako umazan posao kakav je show business, moraš učiniti nešto da si olakšaš dušu. Vlado je otišao u svoje Beltince, našao ljude koji su u njegove dječje uši donijeli muziku i odlučio da im to vrati. Kakav veličanstven potez. Stoga se ova knjiga može čitati i kao memoaristika, iskrena i dirljiva, o ljudima s kojima je Vlado obogatio sebi karijeru, a staroj gospodi iz Beltinaca učinio pozne godine najljepšim mogućim. Ispisivati sebe je jedan od najtežih, ali i najboljih zadataka koji čovjeku za života mogu pripasti, i zato je Vlado morao ispisati i priče o njima – Beltinškoj bandi. Kroz njihove sudbine prolazile su vojske, države, putevi, kafane, ljudi i sve je ostavljalo neki trag. Zato je ta muzika i tako jaka i zato rađa i toliki broj asocijacija: kad neko prođe kroz takva iskustva slomljenih imperija, a na kraju ipak zadrži životnu vedrinu, njegovi život, poezija i muzika, naprosto, moraju biti nešto veličanstveno.      
U knjizi koju držite u rukama su pjesme posvećene tim krasnim ljudima od kojih su , neki živi, a nekih, tačnije većine, više nema. Tek kasnije, mnogo kasnije,  s Ry Cooderovim albumom i Wendersovim filmom Buena Vista Social Club, krenut će lavina novog otkrivanja zaboravljenih genija. Devedesete su bile, valjda, najgora dekada za muziku, a Kreslin je imao tu nesreću da baš u njima mora kapitalizirati svoju karijeru. Poslušao je srce, i, kako to obično biva, nije pogriješio. Da ne bude zabune, ono što Vlado Kreslin radi s grupom Mali bogovi, opsežniji je, aktuelniji i u ovom trenutku najvažniji dio njegove karijere, i za njega će, svakako, biti još vremena, kako za analize tako i za katalogizaciju onoga što je nastalo i što će u budućnosti još nastajati.    
Kad smo se prije pet godina konačno upoznali nakon večeri u kojoj je nastupio s piscem predgovora ove knjige, nije trebalo dugo da potvrdim sve svoje «sumnje» o Kreslinu. Radi se o čovjeku koji svira muziku propalih carstava, muziku koja je pripadala i Austro-Ugarskoj i Kraljevini SHS, i kasnije dvjema Jugoslavijama, da bi na kraju «završila» tamo gdje je i nastala, u Sloveniji, na obalama Mure, rijeke koja protječe kroz četiri zemlje, i sobom nosi sve tonove koji se mogu čuti u muzici i poeziji Vlade Kreslina. Ova knjiga u kojoj su se sabrale njegove pjesme,  je zapravo dug jednoj staroj priči, nekom zvuku i mirisu djetinjstva koji nikada ne iščezava, pa ni tada kad čovjek pomisli da ga je potpuno zaboravio. To vraćanje kolektivnog i osobnog pamćenja, to je ono čime nas je Vlado Kreslin zadužio, i nije onda nikakvo čudo da se na njegovim koncertima i cd-ovima, kao gosti skupljaju toliko raznorodni «tipovi» kakvi su indie – country vitez Chris Eckman, cowboy bluesman Hans Theesink, hollywoodski mačak s Bosuta Rade Šerbedžija, heroj angažiranog popa i antifašist Vlada Divljan, mediteranski rock(abilly) autor Neno Belan, ili nadolazeća soul - jazz-pop zvijezda Neisha. Čak ni Vladina blizina duhovnim idejama Bosne (šta li to ,danas, uopće znači?), nije bila odlučujuća u laćanju prevođenja njegove poezije, iako se nikako ne može reći da mi nije milo što u svom repertoaru ima i sevdalinke i rado ih pjeva. Znate kako se ono kaže, dobrom je čovjeku svugdje dobro, a pjesniku je domovina čitav svijet, tako da u svemu tome ima i neki kosmički krug: Kreslin se napjevao bosanskih pjesama, pa je, nekako i red da knjiga njegovih izabranih pjesama u prijevodu izađe na bosanskom, u Sarajevu.    
Zato, ako ste se eventualno upitali zašto ova knjiga sadrži anegdote koje, zapravo, nisu pjesme, nego stihovani zapisi jednog dijela života, evo i odgovora: da bi se shvatio kontekst iz kojeg su nastajale «prave» pjesme, ali i da bi se napravio hommage  nekim ljudima koji ostave trajni pečat. Kako je svako u dobroj mjeri ono što ga okružuje, tako nam Kreslin nije htio – i dobro je da je tako- ostati dužan priče o svojima: o braći Kociper, mitskim ljudskim muzikašima, tonskom velemajstoru Aci Razborniku, svojoj kćerki Čarni, pokojnom Štefanu Smeju – Pišteku, profesoru, etnologu i novinaru koji je u najvećoj mjeri utjecao na Vladin pogled na svijet.  A taj pogled je istovremeno i filozofski i ciganski (kako mi zaljubljeni u Rome sami sebe nazivamo), on hoće i poetsku istinu koja je iznad svega, i minijaturu u kojoj treba zeznuti nekog bliskog da bi se osjećao dobro. Neka ova priča bude pokušaj ilustracije onoga o čemu se govori: prije par godina našli smo se na Hvaru, gdje se Vlado s obitelji našao na ljetovanju. Pogled na more, terasa i pečenje ribe i , naravno, gitara u rukama «daj da čuješ ovu novu stvar, baš me zanima šta ćeš reći» - rekao je.
U jednom trenutku najmlađi među nama, petogodišnjak Naj, mogući nasljednik obiteljske tradicije, pokazivao nam je kako zna akorde. Vlado je izvadio usnu harmoniku i do nas je došao duh Muddy Watersa i Willie Dixona i otpjevali smo Hoochie Coochie Man, koliko smo znali. Taj blues je potrajao nekoliko minuta, a dolje ispod ulaza u kuću gdje je terasa skupilo se pet ili šest prolaznika koji su zastali čuvši muziku. Vlado je reagirao kao iz topa: «Šta misliš da ispred postavim šešir, bi li zaradili za večeru?»              
Neko s takvom energijom je zaslužio ovu knjigu jer je, između ostalog, u sjećanje vratio i priču o jednom orkestru. U pričama o djetinjstvu moj je otac, jedan od prvih sarajevskih jazz fanova, imao je zahtjevan i pomalo hermetičan muzički ukus. No, uvijek bi s velikom toplinom spominjao orkestar sarajevskih vatrogasaca koji je svirao po proslavama i zabavama u vrijeme kad je muzika bila, uglavnom, ljubav. Nikada nisam čuo niti jednu notu koju je odsvirao taj orkestar, za kojeg znam da ga je vodio pokojni Anton Ažman, otac očevog dugogodišnjeg najboljeg prijatelja, i možda je moja slika tog benda koji je svirao tadašnje standarde potpuno idealizirana, ali sa skoro apsolutnom sigurnošću mogu tvrditi da poznajem supstancu od koje su svirali svoju muziku i ono oko nje. Od tih čestica - «the stuff that the dreams are made of», kako ih zove William Shakespeare – nastaju veličanstvene stvari, prelaze se vremenske, prostorne, političke i generacijske razlike. Ta supstanca u današnjem prebrzom i preokrutnom svijetu skoro da i ne postoji, a na nju podjsećaju, i u nekoj su mjeri ona sama. Kreslinove pjesme  su nešto emotivno . U njima se daju pročitati i utjecaji onoih koji su zadužili srednjoevropsku kulturu, poput Brechta i Kurta Weilla ili Buchnera, ali i «običnih» ljudi iz autorovog prvog okruženja, ali i sjajan rukopis nekoga kome je poezija samo jedno od alata. Ukoliko nam je uspjelo, vi ćete, poštovani čitatelji, odmah znati.
Još jedan nivo koji bi ova knjiga trebala imati je demistifikacija. Među pjesnicima, književnicima općenito, vlada mišljenje da su oni koji pjevaju svoje stihove literarno manje vrijedni od onih koji ih samo piši i ponekad čitaju. To je, istina, u velikom broju slučajeva tako, ali nekolicini uspije da naprave taj iskorak jer njihove pjesme otisnute na papiru imaju autentičnu snagu i bez muzike koja ih prati. O Leonardu Cohenu i Dylanu, kao i o Arsenu Dediću, ne treba trošiti riječi, oni su uvelike na svojim tronovima. U posljednjih par decenija na našem podneblju (ako ga se smije zvati tako, jer jedni smo «jugoistočni balkan», a drugi Evropska unija) je to uspjelo nekolicini – Štulić, Rundek i Predin su prva tri imena koja padaju na pamet. I tu je, dakako, i Vlado Kreslin.    
Ako želite da se se u toku čitanja prisjetite mirisa, boje ili atmosfere muzike ili poezije s kojojm ste krenuli u život, onda je ovo knjiga za vas. Sve stvari na svijetu, dakle, dođu do mjesta u kojima se o njima treba ispričati nova, dodatna priča. Vlado Kreslin pokazao je da fascinantno u svojim pjesmama priča te i takve priče. Za knjigu poezije potrebno je upravo to, da zgrije dušu i podsjeti je na neke emotivno bitne stvari. Kreslin je u tome jedinstven majstor, neko za čijom emocijom treba krenuti. Rezultat tog puta i tih nastojanja je ova knjiga koja zahtijeva vid pažnje koji je suštinski drugačiji od duha ovog vremena. S druge strane je ukorijenjenost , vezanost za vlastitu biografiju, ali i za one od kojih je učio. Jedan pjesnik teško da za života može željeti više i ova je knijga, na neki način i poklon. Koji je Vlado Kreslin već odavno zaslužio.  

Ahmed Burić


Miljenko Jergović

Poezija za one koji nisu u modi

Evo, skoro da je prošlo dvadeset pet godina, ili četvrt jednoga krvavog stoljeća, od nastupa slovenske grupe Martin Krpan u sarajevskome Domu mladih. Teško da se više netko sjeća tog cjelonoćnog koncerta, priređenog u povodu dolaska Štafete mladosti u grad, na kojem je sudjelovala tušta i tma omladinskih glazbenih skupina, hevimetalaca, simforokera, novovalovaca i pankera, i na kojemu je, kako je to bio i red tih godina, Ljubiša Racić, lokalni gitaristički heroj, dokazivao da je i dalje najbrži neshvaćeni gitarist svijeta. Nastup Martina Krpana prošao je brzo i bez tragova u očima i u ušima publike, koja nije znala nijednu njihovu pjesmu jer debitantskoga, i tada jedinoga, albuma nije bilo u sarajevskim trgovinama, a na radiju smo Martina Krpana mogli čuti samo u emisiji Sa i oko jugoslovenske pop i rock scene, koju je Ognjen Tvrtković uređivao i vodio svake nedjelje u 23 sata i pet minuta, s bespotrebnim entuzijazmom čovjeka koji je uvjeren da ima svoju misiju. Hvalio je tada Ognjen Martina Krpana, a naročito vođu, autora i pjevača grupe Vladu Kreslina, i trudio se da slušateljstvo ostavi u uvjerenju kako on čovjeka osobno poznaje. Pjesma koju je pustio zvala se Slovan Karantan.
Davno je, kažem, to bilo, još davnije nego što to pokazuju godine, jer više ne postoji ništa, ili gotovo ništa, što je u to vrijeme postojalo. Štafeta mladosti više ne noćiva u Sarajevu. Nema ni Martina Krpana. Odrekli smo se većine svojih uvjerenja, a drugi ljudi su se odrekli nas.
Vlado Kreslin bio je jedan od onih, rijetkih i dragocjenih, koji se nisu odricali. Iz onog mraka s početka ratnih devedesetih, izranja na ljubljanskoj pozornici njegov ciganski šešir, pod kojim, u pratnji zbora koji je Vesna Andree sakupila i sastavila od bosanskih izbjeglica u Sloveniji, pjeva sevdalinke. Dobro ih je Vlado pjevao, onako bekrijski i ravničarski, kao što se pjeva u krajevima u kojima je rođen Meho Puzić, no od te pjesme važniji je bio sam razlog za pjesmu, važnija je bila gesta, koja nije bila junačka, ali je pripadala onim najljepšim i najuzornijim ljudskim vrlinama, u ta zla vremena rjeđim i od samoga junaštva. Vlado Kreslin pristajao je uz one kojih je bilo malo, i bili su slabi i jadni. S njime jednim bilo bi ih puno više.
Opasno je hvaliti nečije ljudske vrline, koliko god, možda, bile iznimne, dok se govori o pjesmama, jer tada nekako prirodno ispada da pjesme ne valjaju, ali čovjek je dobar, pa onda govorimo o njegovim vrlinama. Međutim, u Kreslinovom slučaju, vrlina je ono iz čega počesto pjesma i nastaje. Po tome on je poput srednjovjekovnih trubadura, ili onih bundžija iz vremena kada je Dylan bio mlad, premda zapravo nikada, koliko ja znam, nije napisao protestnu pjesmu. Vrline za koje se on zalaže su pretpolitičke, ili postpolitičke. To je, na kraju krajeva, isto.
Rođenjem i životom on je iz Prekmurja, vjerojatno najzabačenijega i najizdvojenijega dijela male Slovenije, u kojoj po prirodi stvari ništa ne može biti baš tako jako zabačeno i izdvojeno. Ali Prekmurje, eto, pomalo jest. U tamošnjim melodijama čuju se zvukovi mađarskih čardi, gostionica u pustarama koje je proslavio Bela Bartok, a čuje se i ponešto od one maglene i vodene slavenske tuge, koja je proizvela da tolike pjesme i tolike ljubavi skončaju utapanjem. Mura je fatalna rijeka.
Kao i toliki slovenski pjesnici prije njega, Vlado Kreslin je u svojim stihovima sklon pastoralama. Dok su se hrvatski, bosanski, srpski, općenito južnjački pjesnici bavili svojim duševnim stanjima, Slovenci su radije opisivali prirodne ljepote. Kosovel je svoj kratki život proćerdao da bi onome koji nije bio na Krasu, ili onome tko je gluh i slijep kod zdravih ušiju i očiju, prikazao što Kras jest. Tako i u Vladinim pjesmama teče Mura, dublje nego što druge rijeke teku pjesnicima s juga. Nešto od te idile, koja u neka doba prelazi u metafiziku, te u onu finu prazninu po kojoj se poznaje svaka dobra pjesma za jedan glas i instrument, vezuje ga, opet, s njegovom dalekom braćom Bosancima, i ponekom sevdalinkom nastalom od čuda, a ne od tuge.
Najvažnija njegova pjesma do danas je Crna gitara. Možda je napisao boljih, koje će bolje izgledati na papiru, ili će se ljepše i tačnije pjevati, ali nijedna nije važnija od Crne gitare. Između ostaloga, samo ju Kreslin može otpjevati. Kada drugi pokuša, to zvuči krivo, i tjera te da odmahuješ glavom i ponavljaš: nije istina, nije istina... To je zato što je Crna gitara ona važna i neponovljiva, a na neki način i neprenosiva pjesnička bilješka o jednome životu. Bilješka o autoru. Pa, iako je neprenosiva, nju bih želio svaki put slušati.
Cigani su, uglavnom na njihovu žalost, već dugo u modi, ali Vladini Cigani, Cigani Crne gitare, nisu mondeni. Njih je malo, slabi su i jadni. S Vladom ih je puno više...
Za pjesništvo je važno i to da Kreslin vozi stari mercedes karavan i nosi crni kožni sako. Gledao sam ga jednom takvoga usred Opatije, na samo stotinjak koraka od terase Hotela Kvarner, tog kultnog mjesta jugoslavenske estrade, do kojega nikada, svaki iz svojih razloga, nećemo doći ni on ni ja. I u tom karavanu i kožnom sakou ima neke više i važnije tačnosti. Uz Kreslina se uvijek mogu pojaviti svi junaci njegovih pjesama i života, a da se jedni drugih ne srame. Svu svoju autentičnost on uvijek nosi sa sobom. Rijedak čovjek bez rezervne varijante.
Šerbedžija mi je, posve fasciniran, pričao kako Vlado razbija boce o glavu. Ne znam je li to istina, ali bit će da jest, ne bi Rade lagao. O Kreslinu nikada nisam čuo ništa ružno. Kao da ljudi koji o drugima vole ružno govoriti za njega i ne znaju.
Na početku je bio dogovor da ja prevedem ove pjesme, pa sam ih, bogme, i počeo prevoditi, ali onda je Ahmet Burić rekao da će on to prije napraviti, što je, naravno, bilo istina. Osim toga, mene je strah prevođenja, jer radije ukradem nečiji stih, riječ, atmosferu, nego što ih vjerno prenesem u svoj jezik i potpišem tuđim imenom. Burić me je, dakle, oslobodio velike napasti i odgovornosti. On je Vladu preveo, i to je odlično napravio, a ja ću svoje slobodno ukrasti, prepraviti, prekrojiti. Tome pjesme i služe. Da ih voliš toliko dugo, dok ih na kraju ne počneš smatrati svojima. Kreslin je napisao nekoliko mojih pjesama.

 
nazaj