pjesme...

 
Odlazi dan
To kod nas nije moguče



Odlazi dan

U žarko-crvene oblake odlazi dan,
Več sutra probudit če se negdje drugdje.
U novi kraj donijet če zoru
I radost koja sada spava,
Čeka na sunce, na ljude.

Da li bi još jednom bio isti, s istima,
Još jednom jednak, sa drugima?
Bi li što mijenjao, što dodao,
Nasmješio se još kome?
Zaustavio se i pomirisao cvijet.

Vodi me tamo, gdje se još smiju,
Gdje se još i glasno plače,
Vodi me tamo, gdje još uvijek odzvanjaju,
polagane pjesme, kojima se ne žuri.

U žarko-crvenoj haljini odlazi dan,
Več sutra probudit če se negdje drugdje.
U mlađi kraj donijet če zoru
I radost koja sada spava,
Čeka na djecu, na ljude.


top


To kod nas nije moguče

To kod nas nije moguče,
ne, ne kod nas to ne može,
da bi se drvo rascvalo
i da bi izraslo do neba.

U nebo se kod nas ne ide,
mi radije ostajemo doma,
na tuđem se razbiti može
vlastiti cijenjen lik.

A onda u sigurnom zaklonu,
u gostima, na podu,
ruka ruki natoči,
počinje bratski ples.

Sami naši su okupljeni,
svako svakoga zna,
ruka ruki natoči,
najljepše je doma.

To kod nas nije moguče,
ne, ne kod nas to ne može,
da bi drvo se rascvalo,
I da bi izraslo do neba.
 
Mi radije povoluharimo,
drvo srušimo na pod,
podrast i nisko grmlje,
mi smo u šumi večina.

top


top